Author Archives: imagadmin

In : BLOG Comments : 0 Author : imagadmin Date : 01 tra. 2021
neonbrand-unsplash

Jedna od rijetkih konstanti u mom životu već dugo je – čitanje.

Čitam knjige, magazine, online članke.. pa čak i iščitavam jelovnike i cjenike u kafićima/restoranima da bih pronašla tipfelere – ali to je neka druga tema 😊

Tako sam već prije dosta vremena u jednom magazinu čitala o tome što se podrazumijeva pod pojmom „flow“. Mnogo toga što pročitam, često brzo i zaboravim..no, u moju svijest i podsvijest ponekad se upišu neke stvari koje iz nekog razloga rezoniraju sa mnom.  Upravo to se dogodilo sa konceptom flowa – biti kao voda, biti miran ali pokretan, raditi nešto s lakoćom, stvarati.. to je ono čemu težim i na čemu radim.

Prije dvije godine sam na svemu tome radila u teoriji – odnosno, mislila sam da radim, ali zapravo sam samo filozofirala, bacala puste prazne teorije i priče, a ništa se konkretno nije mijenjalo. Unazad godinu dana učim srušiti sve obrasce ponašanja koje sam usvojila, a nikako mi ne koriste; učim preispitati načine funkcioniranja svojih dijelova koji se ponašaju kao tvrdoglavi entiteti koji me tjeraju u krivim smjerovima..pokušavam odgovoriti na pitanje – Tko sam ja? Što zaista želim? Kamo idem? Kamo želim stići..? Tko želim postati..?

Na tom putu, često sam prestroga prema sebi – ne praštam si samo bivanje, namećem si osjećaj krivnje i grižnje savjesti, tražim od sebe nemoguće i prebrzo napredovanje.. ne prihvaćam se.

I onda se ponekad dogode ti neki „aha“ trenutci koji me malo razbude.. kada bih zamislila da sam tek malo dijete koje uči hodati, pada i diže se i tako u krug..da li bih bila tako stroga prema sebi?

Što bi bilo kada bih tom svom djetetu rekla – ne možeš ti to, to je previše za tebe, odustani…? Koliko bi nas prohodalo? Koliko bi nas bilo sposobno obavljati tu temeljnu životnu vještinu?

Problem je u tome što nas ljude često treba podsjećati na ovakve stvari – nije ni čudo što propadaju novogodišnje odluke – kako i ne bi kad zaboravljamo da smo ih donijeli 😛

Ista je stvar sa nekim drugim primjerima iz života i prirode

  • kada posijemo sjeme, njemu treba vrijeme da probije sloj zemlje, da nikne kao mala biljčica, da ojača i da zasja svojim plodovima u punom sjaju
  • kada gusjenica treba postati leptir, to je također proces koji traje.. neće pomoći da je uzmemo na dlan pa urlamo na nju jel može to malo brže 😊

Zašto onda to radimo sebi..? Ili zašto dozvoljavamo da nam to drugi rade?

Prestali smo razmišljati što je realno i moguće, držimo se samo toga što netko drugi tvrdi da je moguće.. Prestali smo imati razumijevanja za procese..želimo ih ubrzati, želimo njima ovladati.. i zapravo smo se pretvorili u kotačiće koji ostvaruju snove i želje koje nisu naše, ne znamo odgovore na ta temeljna pitanja o samim sebi..

A ja, ja želim ipak saznati te odgovore – želim znati što je to flow, kakav je to osjećaj – želim BITI taj osjećaj 😊 Za razliku ovih osjećaja koje sam sad – ljuta, nestrpljiva, nervozna, u konstantnoj borbi..

Želim se osloboditi nametnutih očekivanja, pritiska, moranja.. Želim biti kako Englezi kažu my true self. Osjetiti kako je to kad mirno djeluješ iz samopoštovanja prema sebi, kada znaš da čuvaš svoja leđa i da stojiš iza svega što jesi.

Kao ni novogodišnje odluke, niti odluka da „krenemo u flow“ nije nešto što će se tek tako lagano ostvariti. Pun ormar stvari, puno neprožvakanog tereta iz prošlih godina, puno ograničavajućih obrazaca u glavi..sve je to potencijalna prepreka koja nas čini da se ponašamo kao rak – jedan korak naprijed, dva nazad..

No, kako i sve ima odgovor u prirodi tako se opet vraćam na ono bitno – daj času časa.

Ponekad stvari koje čujemo nemaju neko posebno značenje za nas u tom trenutku, a onda..nakon 5,10 godina..odjednom ih shvatimo. I shvatimo da smo bježali od njih, a trebali smo zastati, razmisliti i prigrliti ih.

I zato – baby steps, korak po korak..baš kao ta beba koja se diže na noge, nesigurno i teško – ali sa nepoljuljanom vjerom u sebe i svoj uspjeh.

In : BLOG Comments : 0 Author : imagadmin Date : 18 velj. 2021
soulsana-V5DBwOOv0bo-unsplash

Društvena smo bića, hranimo svoju egzistenciju ne samo kroz namirnice koje serviramo na stolu, nego i kroz interakciju s drugim ljudima. Koliko god volimo reći da ne ovisimo o mišljenjima drugih te da nas se ona zapravo i ne tiču – to je daleko od istine.

Zašto bismo inače provjeravali broj lajkova na društvenim mrežama, objavljivali pjesme koje volimo i fotografije uspomena s kojima se želimo pohvaliti ili dijelili neke druge intimne detalje iz svog života sa potpunim ili polovično potpunim strancima..?

U iščekivanju odobravanja naših postupaka od strane drugih ljudi – pokušavamo se ponašati “zrelo” i “odraslo” kada tvrdimo da znamo dobro “podnijeti” kritiku. Baš dobar izraz – podnijeti kritiku. Očekujemo da će nas drugi hvaliti, da će nam zavidjeti, da će se ugledati na nas.. a kad trebamo primiti negativan feedback – njega ćemo nekako podnijeti.

A što je zapravo feedback? Povratna informacija. Pozitivna ili negativna. Na neki naš postupak. Na sporo skretanje u zavoju, na izneseno mišljenje, na prijedlog da odemo ranom zorom na Sljeme, na odrađeni zadatak na poslu.. jednostavno je to uzvratna loptica iz drugog kuta, osobe s kojom smo u interakciji.

Kako bismo se “utješili”, često volimo reći – ovisi od koga dolazi, nije svaki feedback koristan. No, upravo se o tome i radi. Ne samo da ovisi od koga dolazi, nego ovisi i s kakvom namjerom, iz kakve pozicije dolazi.

Ako se osobi u autu iza mene jako žuri, pa mi svjetlima, trubom ili preticanjem želi dati do znanja da sam mu ja poticaj da izrazi svoje nezadovoljstvo – ima li to zapravo veze sa mnom? Ima i nema. Ako i ja i ta osoba polazimo iz najbolje namjere i imamo razlog svojeg ponašanja – možemo razumjeti da nas na osobnoj razini smeta ponašanje onog drugog. Ali vrlo često zapravo je naše ponašanje samo naša percepcija situacije. JA sam ljuta jer se vozač ispred mene vozi sporo i ometa moju namjeru da negdje stignem u 5 minuta. JA sam ljuta jer netko vrši pritisak na mene da se požurim. Polazim uvijek iz svoje osobe – i zato smatram da je ponašanje drugog osobno.

A što ako nije..? Što ako neki postupak nema apsolutno nikakve veze sa mnom..? Možda vozač vozi sporo zato jer mu je cesta nepoznata ili traži neku adresu ili nije dugo vozio i strah ga je..? Možda se drugom vozaču žuri jer je prekasno krenuo..?

Nedavno sam gledala super TED talk:

 

Zamisli da si nogometni sudac i da si uvijek “kriv” za sve.. a to ti je čak hobi, a ne posao od kojeg živiš.. mazohizam? Ili super osnova da shvatiš – tuđe ponašanje je tuđe ponašanje, nije usmjereno na mene osobno.

Frederik u svom govoru spominje dvije metode pogleda na situaciju:

1.) IT’S NOT ABOUT ME!

Savjetuje da pogledamo namjeru druge osobe.

Navodi primjer osobe koja provjerava svoj mobitel za vrijeme njegovog govora – i kako takvu situaciju možemo promatrati iz dva kuta: možda je toj osobi zaista taj govor dosadan i nezanimljiv pa to radi “namjerno”, a možda je ta osoba dobila poruku koju je dugo čekala ili je ta poruka hitna informacija koju će osoba automatski željeti provjeriti ili možda čak osoba zapisuje natuknice našeg govora jer ga smatra iznimno zanimljivim..?

Ili, kada unesemo mnogo truda u neki zadatak na poslu, ali dobijemo samo kritike od nadređenih – i onda se o tome želimo požaliti nekoj bliskoj osobi, ali ona nema vremena za nas, ne želi nas saslušati.

Naš ego misli da nas drugi uvijek trebaju uvažavati i da uvijek trebamo biti u pravu. A zapravo, trebali bismo samo usmjeriti svoj trud da budemo najbolja moguća verzija sebe i ne uzimati ponašanja drugih ljudi toliko k srcu, ne uzimati ih osobno.

Vrijeđa nas ponašanje drugih osoba prema nama, zahtijevamo poštovanje od drugih.. a zapravo trebamo odmaknuti se od te situacije, promijeniti fokus, zaista umanjiti utjecaj drugih osoba na naše mišljenje i ponašanje. Biti blaži prema sebi, ostati u svom balansu i shvatiti da svatko polazi iz svojih cipela.

2.) IT IS ABOUT ME!

Svaki novčić ima svoje lice i naličje. Ako nam ne drži vodu teorija da se trebamo odmaknuti i pogledati sliku neutralno

Krenimo od toga da pogledamo svoj odraz u ogledalu – pogledajmo dijelove sebe koji su nesigurni i frustrirani. Ako smo svjesni da nosimo u sebi komplekse i ako nas ti kompleksi čine slabima i vjerujemo u njih, trenutak je da damo sami sebi malo razumijevanja. Ali je i vrijeme da prigrlimo svoju ranjivost i ne prebacujemo krivnju na drugoga – otvaramo se da stvorimo prostor u kojem se s drugom osobom možemo naći na pola puta.

I na samom kraju, odličan primjer shvaćanja vlastite vrijednosti na primjeru gotovo uništenih, izgužvanih 20 eura – ljudi će vas napadati, ignorirati vas ili pregaziti, ali što god oni radili, vi ćete uvijek imati svoju vrijednost.

 

In : BLOG Comments : 0 Author : imagadmin Date : 23 lis. 2020
julian-zett-HknYZUh78qQ-unsplash

Motivacija..ta nepresušna tema i osjećaj koji dolazi u naletima – kad ga trebaš, nema ga i onda se probudiš jedno jutro – sunce jače grije, čuješ ptičji pjev kroz prozor, otvoriš ulazna vrata i vidiš nekog čovjeka kako joggira ranom zorom pa pomisliš – to bih mogla biti ja! (a onda ostaneš doma uz kavu, novine i pahuljice u piđami i čvrsto odlučiš da krećeš od ponedjeljka ;))

Uvijek sam bila visokomotivirana za posao – davala sam 150% sebe, ostajala duže na poslu, radila više paralelnih projekata, volontirala, dijelila svoje znanje i iskustvo.. i onda sam shvatila da me sve to uopće ne čini sretnom.

Zašto?

Jer sam u potpunosti zaboravila motivirati sebe da budem bolja verzija sebe.

Skupila sam nešto kilograma viška i produbila svoje nezadovoljstvo izgledom, preskakala sam i trčanje i planinarenje i yoga classove (o grupnim treninzima boksa, pilatesa isl da ni ne govorim..), nisam se bavila svojim kreativnim hobijima, nisam se zdravo hranila, nisam dovoljno pazila na svoje zdravlje..zarađeni novac sam trošila da bih popunila praznine uzorkovane nezadovoljstvom umjesto da sam ga gledala kao investiciju u svoje bolje sutra.

I onda je stigla ova godina i izbacila sve moje greške pred mene. Ili kako bi se reklo : “in your face!”

Kao da sam se našla na teniskom terenu, potpuno nesvjesna i nezaštićena – a ispred mene se odjednom pokrenuo onaj aparat koji ispucava teniske loptice. Loptica za lopticom krenula je velikom brzinom letjeti prema meni, a ja sam nakon nekoliko udaraca samo mogla – skolupčati se i plakati kako je sudbina crna i teška.

Ali i to plakanje ima svoj rok trajanja. Postoji taj jedan dobar impuls inata koji se javi i koji viče iz moje unutrašnjosti – “E sad je dosta! Nema više samosažaljenja, nema više očajavanja! Primimo se posla!”

I onda sam spremna krenuti koristiti alate koji su mi cijelo vrijeme bili dostupni, a ja sam se igrala odgađanja.

Evo prilike za jednu super vježbu koja čovjeka može natjerati da razmisli o životu i motivira se da ga krene mijenjati – a pronašla sam je naravno na Skillshare platformi koju sve više koristim za inspiraciju i učenje:

KREIRAJ SVOJU “ANTI – VIZIJU”

 

 

Što je to “anti-vizija”…?

Ukratko, to je ona slika koju NE ŽELIM vidjeti kao ishod – bilo svog života ili pojedinog događaja u životu (npr “anti-vizija” novopokrenutog posla). To je ona slika koja će zapravo osvijetliti sve slabe točke trenutne ili buduće situacije i natjerati me da ih izbjegnem.

Važna napomena jest da u tu “anti-viziju” ne pišemo stvari poput – moja obitelj će biti u lošim odnosima, mogla bih dobiti otkaz na poslu, mogli bi me izbaciti iz stana.. To nije smjer u kojem trebamo razmišljati.

Na samom početku je potrebno postaviti si pitanje:

Kako mogu osigurati da u periodu od 5 godina koje su ispred mene učinim sebe iznimno nesretnom i neuspješnom osobom?

(da, dobro ste pročitali pitanje)

Kako bih i sama bolje shvatila o čemu se radi odnosno koji je benefit ove vježbe, prihvatila sam izazov i kreirala “anti-viziju” svog života.

Cura koja je kreirala ovaj video, dala je na izbor da li će se forma za kreiranje anti-vizije temeljiti na napisanoj priči, natuknicama, crtežu.. što god bolje leži svakoj osobi koja se odvaži na vježbu.

Meni najbolje leže – natuknice. Kratko, jasno, istaknuto.

So, here it goes:

  1. Za 5 godina nisam pronašla svoju strast u poslu, nisam našla svoj put i nisam ništa poduzela da ga nađem.
  2. Za 5 godina i dalje nisam zadovoljna svojim izgledom – nisam se počela aktivno baviti svojim izgledom, prehranom i zdravljem.
  3. Za 5 godina još uvijek nemam djecu i to me čini nezadovoljnom i neispunjenom.
  4. Za 5 godina sam i dalje nepromišljena sa svojim financijama – nisam uštedjela koliko sam htjela i stalno sam na rubu.
  5. Za 5 godina nisam radila na svom osobnom razvoju, nego sam i dalje nakupljala strahove i frustracije.

Eto, to je to. I dovoljno je!

Kada ovako pročitam tih 5 točaka, zaista se zapitam i prestrašim da to stvarno može biti realni ishod. A svi znamo da je strah najbolji motivator.

Naravno, poznavajući samu sebe, sigurno ću kiksati po putu..vrtiti se u krug, odustajati i ponovno kretati.. ali zaista bih napokon voljela barem dio stvari s popisa prekrižiti i reći – uspjela sam. Usprkos samoj sebi, uspjela sam.

Izborila sam se za sebe. Kroz kreiranje svoje anti-vizije kreirala sam svoju viziju. I na kraju sam je i ostvarila.

Držite mi fige.

I pokušajte ovo kod kuće 😉

In : BLOG, News Comments : 0 Author : imagadmin Date : 02 lis. 2020
amariei-mihai-IccZ_e4Tci0-unsplash

Ova godina napravila je sve što je mogla da nas izbaci iz rutine odnosno naše sigurne zone. Kao horoskopski bik kojeg karakterizira želja za stabilnim, sigurnim i predvidljivim okruženjem mogu reći da je moja prva reakcija bila – otpor. Otpor prema smanjenim prihodima, otpor prema osjećaju straha, otpor prema “utješnim riječima”, otpor prema poslu, otpor prema svemu što nije izazivalo ugodu, pa čak i što mi nije do neke mjere podilazilo. No, dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec – shvatila sam da je ovo za mene godina učenja. I zahvalna sam joj na tome.

Prije svega, naučila me da sada imam ono što sam uvijek kukala da nemam – vrijeme. I da to vrijeme moram iskoristiti najbolje što mogu. Odnosno – najpametnije. Shvatila sam da na mnogo toga ne mogu utjecati, ali s druge strane – na mnogo toga mogu.

Na što možemo utjecati?

 

Kombinacija terapija na koje sam krenula + nove knjige i online sadržaji koje sam otkrila otvorili su mi jedan potpuno novi svijet. Doslovno sam se probudila. Iz nekog svog “stoljetnog” odnosno 30+ godina dugog sna.

I, što sam zaključila?

1.Sve, ali baš sve ovisi o meni – da li ostajem duže na poslu, da li dajem drugima da me iskorištavaju, da li se nerviram u prometu, da li se “zdravo” hranim, da li se dovoljno krećem, kome poklanjam svoje vrijeme i općenito – kako provodim svoje dane. Odnosno, ni u čemu ne mogu krivicu prebacivati na druge ljude – jer je uvijek do mene kako ću se postaviti i kako ću odabrati. Najbolja usporedba koju sam nedavno pročitala na ovu temu jest – uvijek, u svakoj situaciji (pa tako i u cijelom životu) možemo se ponašati kao u igri s kartama – karte koje su nam podijeljene ne možemo birati, možemo samo izabrati svoje postupke odnosno možemo odigrati s tim kartama najbolje što znamo. Svaki naš potez sukus je naših dotadašnjih iskustava – ali svaki taj potez možemo donijeti samo mi sami. Nitko drugi ne može odigrati pravi potez umjesto nas. Nitko drugi neće gubiti živce zbog krivih odluka i odabranih smjerova. A nema smisla očajavati kad ih napravimo. Uvijek će doći red na neke druge karte i neki novi krug – a tada je bitno zapamtiti baš to – da sve ovisi o tome koju ćemo igru odabrati.

2. Uvijek trebam dati sve od sebe, neovisno o ishodu – i trenirati nevezanost… ne vezati se za uspjeh/neuspjeh, ne vezati se za vrijednost, ne vezati se za vanjske faktore .. baš kao strijelac kada uperi svoju strijelu u metu – skoncentirati se, ciljati, ispucati.. i prepustiti da djeluje vjetar, kiša, sunce, Svemir .. Činjenica je da je ponekad stvarno teško davati sve od sebe kada je ishod konstantno negativan. Teško je pronaći motivaciju. Ali zapravo, ove godine sam naučila da ni ne trebam imati motivacije za nadprosječno obavljanje zadataka baš cijelo vrijeme. Sasvim je OK da imam periode kada je sve što mogu dati od sebe – da skoncentrirano pročitam nekoliko stranica knjige, da maksimalno dobro skuham ručak i da se najbolje moguće naspavam. Dati sve od sebe za mene sada znači i dati sve od sebe da u svoje jutarnje odluke uključim da ću toga dana zadržati svoj mir, da ću ga čuvati i njegovati od trenutka kada napustim kuću do trenutka kada se vratim u svoje sigurno gnijezdo.

3.Bitno je stvoriti sitne, dobre navike i držati ih se – ja sam osoba koja voli kontrolu. Fakat ju volim. Ali nisam baš presretna s tom činjenicom. Potres u Zagrebu mi je dokazao kako je kontrolu nemoguće zadržati. I kako je zapravo puno bolje biti prilagodljiv, opušten i ne gledati daleko u budućnost – jer realno, nemamo pojma što nas čeka sutra..nemamo pojma niti što će se dogoditi sljedeće minute. No, dok eto tako volim kontrolu, u samokontroli nisam takav odlikaš. Rekla bih da je to više povezano uz ljubav prema sebi. A ta ljubav..baš ona se kreće baby koracima. Pa dok treniram nevezanost, treniram i dosljednost. Skinula sam aplikaciju Repeat Habit Tracker i svaki dan stavljam kvačice : popila “limun vodu” – check!, pročitala minimalno 5 stranica knjige – check!, meditirala barem 5 minuta – check!, napravila minimalno 7.500 koraka taj dan – check! …eh sad.. naravno da ne označim sve svaki dan..ne bih to bila ja da sam baš taaaako dobra prema sebi. Ali, trudim se, guram samu sebe u pravom smjeru.

Jedna od najboljih navika i odluka koje sam uvela jest odlazak u šumu/na “brdo” jednom tjedno – vikendom. Najčešće je to odlazak na neku od staza Medvednice, ali dolaskom jeseni te će se staze proširiti. Dugo se već borim s kondicijom – odustala sam od trčanja, prerijetko sam išla planinariti, više sam se vozila u autu nego hodala.. – i onda se čudim kako je moguće da brojke na vagi pokazuju preko 80. Najbolji dokaz da baby steps i dosljednost upravo je to moje planinarenje. Pomaci su sitni, ali za mene itekako vidljivi. Najljepše u svemu tome jest moje unutarnje zadovoljstvo i sreća što to činim baš sama za sebe.

Ako imam vremena – vrijeme je da se primim učenja! – početkom ove godine završila sam jednu edukaciju koju sam dugo željela. Da bih u potpunosti mogla iskoristiti njen potencijal, morala sam položiti ispit. Prijavila sam ispit za ožujak, mijenjala datum dva puta – i onda je došao lock down. Spas..ili isprika za prokrastinacijom…? Ovo drugo. U svibnju i lipnju sam neuspješno pokušala prijaviti ispit za lipanj/srpanj i onda je došao kolovoz – kada se ispiti ne održavaju. O, happy month! Umjesto da cijelo to vrijeme lagano učim i iskoristim svoje vrijeme – ja nisam ni pogledala materijale… Sve dok na godišnjem nisam opet dobila višak vremena i shvatila da je VEĆ kolovoz i da je krajnje vrijeme da se primim učenja. To make the long story short – danas sam dobila mail da sam položila ispit :))  Ono što mi je to iskustvo dodatno dalo, jest svjesnost o tome koliko je znanje zaista važno i koliko je bolje svoje vrijeme utrošiti na učenje nego na gledanje Netflixa..na primjer 😀

 

In : BLOG Comments : 0 Author : imagadmin Date : 31 svi. 2020
felicia-buitenwerf-_z1fydm6azE-unsplash

Rijetko tko bi okarakterizirao ovu 2020 godinu kao uspješnu, produktivnu, stvaralačku, pokretačku.. pogotovo uzmemo li u obzir da je krenula..pa stala.

No, je li to doista tako? Jesmo li za vrijeme karantene stali ili smo tek tada krenuli? Krenuli koristiti vrijeme za hobije, za duge telefonske razgovore s prijateljima, za čitanje svih knjiga koje su skupljale prašinu na policama, za otvaranje kuharica i web recepata, za pokretanje novih malih projekata, za stvaranje novih, boljih navika?

Uz male zastoje, meni je karantena došla “kao naručena”. Oslobodila je uvijek natrpani raspored kojem je već neko vrijeme bio “pun kufer” trčanja za obavezama, “moranja” i “trebanja”. Vrijeme je stalo, a ja sam se pokrenula.

Jedna od prvih stvari koje sam se uhvatila, upravo je digitalna e-learning platforma iz prošlog posta – Skillshare.

Zadala sam si da barem svakih dva-tri dana pogledam jedan tutorial/class, bez ikakvih očekivanja. Tome je pripomogla činjenica da je platforma velo “user friendy”, lijepo dizajnirana i da je sadržaj zapravo dosta “soft”, lagan za praćenje.

Među prvim tutorialima odabrala sam temu Unlocking Your Potential: 5 Exercises to Build Creative Confidence . Skroz dobra tema za početak, zar ne?

Simpatična Emma iz svoje je osobne perspektive u nekoliko lekcija podijelila savjete na temu – pobjeđivanja perfekcionizma i odgađanja, ušutkavanja svog unutarnjeg kritičara te kako se potaknuti da se ne sramimo svojih djela nego ih podijelimo sa svijetom odnosno kako se ne bojati samopromocije.

Osobno sam majstorica kada trebam svoje prijatelje podržati da ostvare svoje snove, kada im trebam ukazati u čemu su dobri i ganjati ih da ustraju na svom putu. No, kada trebam napisati primjerice svoj životopis i motivacijsko pismo – tu se preznojim nekoliko puta u pola sata.

Zašto je tome tako? Zato jer me strah i sram. Bojim se da se neću znati dovoljno dobro predstaviti ili da ću natrpati previše informacija koje se nekome neće dati čitati odnosno koje nekome neće biti dovoljno interesantne. Strah me da neću uspjeti, a istovremeno me strah upravo da ću uspjeti (i da će se onda otkriti da ipak nisam dorasla situaciji/poziciji)… Ma je li moguće da me strah da ću biti..sretna? Zašto dovraga sama sebi stojim na putu?

Emma kaže da su uzroci tih naših suludih razmišljanja i ponašanja sljedeći:

1. PERFEKCIONIZAM

Natječemo se sami sa sobom, patimo od neprestanog dokazivanja i konstantno se mučimo s potrebom da budemo “izvrsni”. To zapravo samo znači da se vrtimo u krug, analiziramo i stalno počinjemo ispočetka. Na kraju smo iscrpljeni, nervozni, nezadovoljni..i nerealizirani.

Zašto ne bismo za promjenu

  • smanjili očekivanja i broj zadataka koje stavljamo pred sebe?
  • slavili “male pobjede” i bili ponosni na sebe?
  • vježbali, pokušali, dopustili si pogreške?
  • prihvatili da smo dali sve od sebe i da je možda baš to dovoljno?

NOTE TO MYSELF – nemoj samo pisati, pročitaj ove točke ponekad ..s razumjevanjem.

2. ODGAĐANJE

Uvijek imamo idealnu ispriku zašto nešto ne možemo napraviti odmah, nego ćemo se time pozabaviti kada..obrišemo prašinu, pogledamo seriju ili pregledamo sve postove na Instagramu. Ako nisam dovoljno motivirana za neki zadatak, naprosto je zadivljujuće do koje mjere moj mozak može biti disperziran i što sam sve u stanju napraviti da ne bih počela – sada.

Dodatno, ako mislim da je zadatak pretežak ili nisam sigurna kako ću ga riješiti, idem linijom manjeg otpora i negdje duboko u sebi se nadam – da će se riješiti sam od sebe. Naravno, to se nikada ne dogodi.

Zašto ne bih za promjenu

  • krenula što prije, uzela dovoljno vremena i napravila zadatak u manjim koracima?
  • uložila ekstra trud u svoju učinkovitost umjesto u skrolanje i gubljenje vremena?
  • vjerovala malo više u sebe i svoje sposobnosti?

NOTE TO MYSELF – Ne kompliciraj, ne razmišljaj – kreni!

3. UNUTARNJI KRITIČAR

To nije “nevidljivi prijatelj” , nego sušta suprotnost. Dijagnoza? Tzv sindrom varalice/prevaranta.  Sindrom prevaranta je psihološki obrazac u kojem se nalazimo kada sumnjamo u vlastita postignuća i njegujemo ustrajni unutarnji strah od izlaganja jer smatramo da ne zaslužujemo priznanje za dobro odrađeni posao.

Da sam dobila kunu za svaki puta kada sam se tako osjećala, danas više ne bi trebala raditi.

“Talk to yourself as you would to your friend” je ukratko ono što Emma smatra da je potrebno, a ja sam taj koncept počela primjenjivati na jedan “funky” način. Svaki puta kada želim sebi zadati više zadataka nego što realno mogu odraditi, kada želim preuzeti tuđe poslove dok još nisam svoje odradila do kraja ili kada želim umanjiti svoju zaslugu ili uspjeh – zamislim da sam ja svoj “podstanar” i razmislim da li bi se na taj način ponašala prema nekom drugom.

Zvuči smiješno i možda djetinjasto, ali zapravo pomaže. A sve što će neutralizirati taj glas koji nema apsolutno nikakvu funkciju – treba koristiti.

NOTE TO MYSELF – Briga te što drugi misle, ako tebi funkcionira – go for it!

4. STRAH OD SAMOPROMOCIJE

Kao maloj, baka mi je govorila – “Ljubičica skroman cvijet, ali je voli cijeli svijet. Zato i ti skromna budi, da te vole drugi ljudi.” Sada vidim da je u današnjem svijetu skromnost potpuno zastarjela kvaliteta. Ipak, i dalje mislim da je skromnost vrlina, ali kao i sa svim drugim vrlinama – kada može biti zlouporabljena, treba je koristiti dozirano.

Nema ništa loše u skromnosti, ali jednako tako nije loše biti ponosan na svoja postignuća i podijeliti ih s drugima. To nije stvar ega ili kontstantne potrebe za tuđom potvrdom osobne vrijednosti već je to pametan poslovni postupak. Ako ne spominjemo svoje uspjehe i pozitivne informacije o svom poslu – neće doći do ljudi do kojih trebaju. Pri čemu, nije poanta da informacije stignu do gomile ljudi, bitno je samo da dođu do pravih ljudi.

I ponovno metoda za prevladavanje ovog straha – ispričati o svom uspjehu istim tonom glasa kako bi to ispričali članu obitelji ili bliskom prijatelju – ponosno i smireno.

NOTE TO MYSELF – To je nešto što definitivno treba vježbati!

In : BLOG Comments : 0 Author : imagadmin Date : 13 svi. 2020
danielle-macinnes-IuLgi9PWETU-unsplash

Kao i mnoge druge riječi – i ova na engleskom zvuči “bolje” – self-sabotage. Zvuči kao pjesma Beasty boysa, na koju se možeš raščagati i zaboraviti na njeno pravo značenje.

Pohvaliti ću se, prepoznala sam se kao ambasador te riječi u vlastitom životu. Uložila sam višegodišnji trud da se dovedem do stanja u kojem sam sad – potpuno svjesna da se sabotiram na više razina – u pogledu poslovnog uspjeha, u pogledu fizičkog izgleda, u pogledu razvijanja dobrih navika. Možda bi nekim mojim prijateljima ovo izgledalo jako čudno, no ja zaista gotovo svaki dan vodim bitke sa sobom – nikad nisam zadovoljna.

Cijela situacija povezana s globalnom pandemijom, potresom u Zagrebu i žestokim otriježnjenjem od “mojih planova” koji su pali u vodu zbog recesije koja je došla preko noći (a neće završiti samo tako) doveli su me u situaciju da nemam drugog izbora nego napokon se baviti – sama sobom. Meni je ova “prisilna pauza” zapravo došla kao melem na ranu. Dobila sam priliku razmisliti o svemu gdje sam išla protiv sebe – previše se davala drugima (privatno i poslovno), odgađala aktivnosti koje mi gode i kojima bi se trebala baviti svakodnevno kako bih napredovala, trpala previše aktivnosti na svoja leđa i površno ih završavala samo da se riješim stresa od opterećenja isl.. (mogla bih nabrajati još, ali tko bi to čitao :))

Upravo potres u Zagrebu napravio je nezamislivo, a tako potrebno – rastavila sam se na “proste faktore” i krenula se graditi ispočetka, usprkos ogromnom strahu – dan po dan.

Nuspojava koja je dosta utjecala na otkrivanje nekih zdravih potreba bila je – nesanica. Shvatila sam da pasivnost nije opcija za mene – moj “odmor” mora biti aktivan, inače neću oka sklopiti.

No, to je sve priča za sebe..  danas želim podijeliti jednu dobru naviku koja nema veze sa fizičkom aktivnošću – radi se o odluci da svaki ili svaki drugi dan pogledam jedan video tutorial na platformi Skillshare. Radi se o edukativnoj platformi na kojoj razni ljudi dijele svoja znanja i vještine, a najviše u pogledu kreativnosti i produktivnosti. Odnosno, sve video radionice dijele se na tri “poglavlja” – CREATE, BUILD i THRIVE.

Zanimljivi detalj vezan uz moju odluku upravo je taj da sam se prvi puta na platformu registrirala u siječnju ove godine i do ožujka potrošila svoj trial period, a da sam pogledala u tom periodu ravno 1 video. Ja bih rekla – tipičan primjer samosabotaže i ne korištenja dobrih prilika.

Kada je došlo vrijeme da odlučim hoću li produžiti svoje članstvo i za to platiti 100 dolara (za period od godine dana) ili ću i od toga odustati (kao od mnogih drugih stvari – a to je tek tema za sebe), odlučila sam da, usprkos tome što nemam luksuz tih novaca trenutno – ja to moram učiniti, za sebe.

I tako eto već mjesec dana imam plaćeni account na platformi i pogledala sam zasad 4 video radionice. Zadala sam sama sebi zadatak da barem 2 puta tjedno pogledam po jedan tutorial. Ako znamo dobro računati, zasad se toga ne pridržavam, ali jučer kao da sam ipak imala mali trenutak prosvjetljenja, pa se nadam da ću ustrajati u snazi volje.

Kako bih dodatno ispoštovala svoju odluku sebi, odlučila sam ovdje bilježiti svoje lessons learned. Pročitao ih netko drugi ili ne, manje je važno. Važno je da koristim svoj poklon sebi.

Foto:Unsplash

In : BLOG Comments : 0 Author : imagadmin Date : 29 tra. 2020
dee-copper-and-wild-fnctVhgg25s-unsplash

Zahvaljujući kombinaciji neznanja i nedovoljnog truda (ili pretjeranog truda u krivom smjeru..?), do sada sam uspjela “ubiti” gotovo sve biljke u našem stanu. Nije to činjenica kojom se ponosim, ali nužno je da je navedem, pa čak i istaknem.
Kako bih napokon pokušala zazeleniti naš životni prostor, instiktivno sam na Planetopijinom newsletteru kliknula KUPI kada su nedavno predstavili novu knjigu u svojoj ponudi.
Radi se o knjizi pod nazivom “Ljekovita moć sobnog bilja – superbiljke koje uzvraćaju ljubav” autorice Fran Bailey.

Ljubav se rodila odmah pri pogledu na sadržaj, koji je podijeljen na naslove tipa “Biljke koje smiruju i opuštaju”, “Biljke za dobar san”, “Biljke koje donose radost i sreću” .. “Kako birati biljke?”.. “Deset biljaka koje je lako njegovati”.. Shvatila sam da bismo ova knjiga i ja mogle postati najbolje prijateljice.
Kratki i jasni tekstovi, jasne upute.

I, što sam naučila u prvom listanju knjige..?

Pa, npr, da je aloe vera gotovo neuništiva ljekovita biljka, koja se rijetko zalijeva jer vodu zadržava u svojim debelim, sočnim listovima. Također, da će biti zadovoljna ako je držim na sunčanom mjestu na prozorskoj dasci i ako ju zanemarujem.
Da li je potrebno reći da sam uspjela učiniti da mi aloe vera istrune..?
Neuništivost u mojoj kući dobiva sasvim poseban dojam.

Friška odluka? Aloe vera i ja krećemo ispočetka. Na popisu novih par biljkica s kojima želim osjetiti tu ljubav koju biljke uzvraćaju upravo se nalazi ova čudotvorka.

Sljedeća na popisu je Sanseverija, koju u našim krajevima zovu i – svekrvin jezik.
Jaka kao čelik, praktički neuništiva ( poznato? :)) Sporo raste, hrani se nemarom i trajati će godinama ako je ne budete previše zalijevali – kaže Fran. Draga moja, dobro mi došla!

U raznim situacijama pokazalo se da sam osoba koja NE SMIJE pretjerivati – sa preuzetim zadacima, sa količinom obveza, sa količinom biljaka o kojima brinem.
Zato, treća ljepotica na ovom popisu jest Crassula, odnosno Crassula ovata – Japansko drvo novca. Posebice zbog zadnje rečenice u opisu ove biljke u knjizi: Iako bogatstvo nije jednako sreći, i malo ulaganja u ovu biljku višestruko će vam se isplatiti.

Autorica pri kraju knjige daje preporuke i za Instagram profile koji je nadahnjuju i koji su dobri vodiči za brigu o biljkama.

I na samom kraju, stoji još i rečenica koja me dodatno osvojila:

Naučite se brinuti o kućnim biljkama i dopustite im da se zauzvrat i one brinu za vas.

Good enough for me to start!

Foto: Unsplash

Prijava na newsletter